---

 

Tko bi se dosjetio da će mitovi i drevne kulture moći baciti novo svjetlo na misteriozne odlike površina planeta i mjeseca? Ili dati novo značenje aktualnim istraživanjima u umjetnim laboratorijama "gromova i munja". Ne, nije u pitanju osvrt na strip Zagora i Čika.

Ukoliko su mitolog David Talbott iz Portlanda (Oregon) i fizičar Wallace Thornhill iz Canberre (Australija) u pravu, tada su drevni mitovi i simboli ključ proširenom i cjelovitom razumijevanju i povijesti i fizičkog univerzuma.

U našem dobu svijet mitologije izgleda nemoguć izvor otkrića. Sve donedavna, mitolozi su nastojali objasniti drevne priče o događajima svakodnevnog života - koristeći godišnja doba, oluje, Mjesečeve mijene, ili kretanja Sunca. Ali njihovi napori su samo uspjeli proizvesti močvare kontradikcija, osnažujući popularno vjerovanje da je mit fikcija - čista i jasna - bilo što, samo ne vodič za prošlost na koji bismo se mogli osloniti.

Komparativna mitologija

Suprotno svemu tome, David Talbott, inspiriran teorijom međuplanetarnog prevrata Immanuela Velikovskog, je razvio metodu za uspoređivanje mitova različitih kultura. Metoda je slična rasuđivanju odvjetnika na sudu koji propitkuje svjedoke koji možda lažu, možda nisu kompetentni ili se jednostavno pogrešno prisjećaju. Kada se izjave neovisnih svjedoka poklope u jedinstvenim detaljima, one podržavaju jedna drugu, čak i ako svjedoci nisu pouzdani u drugim točkama. Slično, kaže Talbott, postoje stotine zajedničkih tema u svjetskoj mitologiji, pri čemu različite riječi i različiti simboli ukazuju na iste upamćene događaje. Što su točke podudaranja neočekivanije, to je nerazumnije olako ih odbaciti.

Kada im se dozvoli da govore sama za sebe, ova univerzalna sjećanja pričaju koherentnu i detaljnu priču, tvrdi David Talbott. Samo, to je priča koja izgleda protivna razumijevanju današenjeg pogleda na svijet:

Prema Davidu Talbottu, moćni bogovi koje su obožavali i od kojih su strahovali drevni pretci bile su - planete smještene krajnje blizu Zemlji. Ova "natiskana" skupina planeta izgledala je poput ogromnih sila na nebesima. Njihove nestabilnosti i nepredvidljiva kretanja dovela su do pojave jedne od najuobičajenijih tema u mitovima: ratovi između bogova. U ovim dramatičnim pričama, bogovi su udarali jedni druge kozmičkim munjama dok su vatra i kamenje padali na Zemlju.

Oružje bogova

Tek je nekolicina slika živopisnije predstavljena širom drevnih tradicija, od gromova i munja planetarnih bogova, uočava D.Talbott. Uzmite u obzir na primjer, plinovitog diva, planetu Jupiter, koju su Grci pamtili kao vladara Zeusa, pobjednika u nebeskom sukobu Titana.
"Jupiter je tek mala točkica svjetlosti na našem nebu, ali drevni narodi su boga Jupitera zvali nadvisujućim oblikom na nebesima, koji rukuje munjom, svojim izabranim oružjem. Što ovo znači? Ako su planete bile bogovi, tada grmljavine bogova nisu bile ništa manje nego međuplanetarna pražnjenja munja."

U Hesiodovoj Teogoniji, čitamo o Zeusu:

"Istog časa je sišao s Neba i Olimpa, bacajući svoju munju: učestali su bljesci iz njegove snažne ruke, skupa s grmljavinom i sijevanjem munja, kovitlajući strašnim plamenom..."

Kada je zmaj Typhon (Tifon) napao svijet, bila je "grmljavina i sijevanje munja i... vatra tog čudovišta, i gorući vjetrovi i plameteći gromovi". Uništen gromovitom munjom Zeusovom, zmaj koji je prijetio svijetu postao je poznat kao "gromom ošinut". Zaista je začuđujuće koliko je velik broj mitskih likova koji su pali ošinuti gromom. Samo u klasičnoj mitologiji nalazimo Eceladusa, Mimasa, Menoetiusa, Aristodemusa i Capaneusa, Idasa, Iasiona, Asclepiusa i druge.
"Najveća greška koju učenjak može napraviti" kaže D. Talbot, "je tražiti zemaljska objašnjenja. Najraniji oblici ovih priča su kozmički. Bogovi, veliki junaci i munje što lete među njima su nebeski uzduž i poprijeko.

Hebrejska je tradicija dobro upamtila munje bogova. Psalm 77 oglašava:

"Glas grmljavine bijaše na nebu: munje su osvijetlile svijet: zemlja se tresla i podrhtavala".

U Indiji, Mahabharata i Ramayana prenose da su munje bogova ispunile nebesa poput kiše vatrenih strijela. Iz drevnog Egipta, Babilona, Skandinavije, Kine i Amerika, mitovi i legende opisuju požare pripisivane munjama bogova.

Ove priče kozmičkih bitaka čine ogroman dio sadržaja mitova koje danas znamo. D. Talbott piše: "Ukoliko nismo uspjeli prepoznati nebeske igrače, to je stoga što su se planete koje su inspirirale te priče povukle u točkice svjetla. Mi danas ne vidimo međuigru sijevanja munja među njima."

Ali D. Talbott naglašava da ako ima i malo istine u tim globalnim sjećanjima, fizički dokazi bi morali biti ogromni. Ovo odgovara pozivu na objektivno istraživanje izgleda površine planeta i mjeseca, kako bismo vidjeli postoje li znakovi ovih međuplanetarnih pražnjenja.

izvor: članak Amy and Nel Acheson - Thunderbolts of Gods