---

 

Objektivna stvarnostu holografskom univerzumu 1

 

Prema Davidu Bohmu, očita brže-od-svjetlosti veza između subatomskih čestica nam u biti govori da postoji dublja razina stvarnosti, koja nam je skrivena, kompleksnija dimenzija onkraj naše vlastite, analogne akvariju. I dodaje da objekte poput subatomskih čestica smatramo odvojenima jedne od drugih jer vidimo samo djelić njihove stvarnosti.

Takve čestice nisu izdvojeni "djelići", već aspekti dubljeg i suštinskog jedinstva koje je i samo holografsko i nedjeljivo poput prethodno spomenute ruže. I budući da se sve u fizičkoj stvarnosti sastoji od tih "eidolona", univerzum je i sam projekcija, hologram.

Uz svoju fantomsku prirodu, takav univerzum bi imaju još jednu, zapanjujuću odliku. Ako je očigledna odvojenost subatomskih čestica prividna, to znači da su na dubljoj razini stvarnosti, sve stvari u univerzumu, beskrajno međupovezane.

Elektroni u atomu ugljika u ljudskom mozgu povezani su sa subatomskim česticama koje čine svaki losos što pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu što svjetluca na nebu.

Sve prožima sve, i iako ljudska priroda može težiti da kategorizira, etiketira i dijeli, različite pojave u univerzumu, sve razdiobe i raspodjele su neophodno umjetne i sva priroda je, u konačnici, bešavna mreža.

Superhologram

U holografskom univerzumu, čak se ni vrijeme niti prostor ne mogu više smatrati temeljima. Koncepti poput lokacije, slamaju se u univerzumu u kojemu ništa nije istinski odvojeno od svega ostaloga, vrijeme i trodimenzionalni prostor, poput slika riba na TV monitorima, također treba smatrati projekcijama jednog dubljeg reda.

Na svojoj dubljoj razini, stvarnost je neka vrsta superholograma u kojemu prošlost, sadašnjost i budućnost - svi postoje istovremeno. Iz toga se može zaključiti da bi, uz prave alatke, moglo čak biti moguće jednog dana pristupiti u superholografsku razinu realnosti i izvući scene iz davno zaboravljene prošlosti.

Što još superhologram sadrži, otvoreno je pitanje. Ako bi superhologram bio maternica koja je rodila sve u našem univerzumu, sadržavao bi barem sve subatomske čestice koje su bile ili koje će biti -- svaku moguću konfiguraciju tvari i energije, od snježnih pahuljica do kvazara, od plavih kitova do gama zraka. On mora biti viđen kao neka vrsta kozmičkog spremišta "Svega Što Jest".

Iako Bohm priznaje da nemamo načina saznati što bi još moglo ležati skriveno u superhologramu, ne ustručava se reći da nemamo razloga pretpostaviti da taj superhologram ne sadrži puno više. Ili njegovim riječima, možda je superholografska razina stvarnosti je "tek etapa" iza koje leži "beskonačnost daljnjeg razvoja".

Holografski mozak

Bohm nije jedini istraživač koji je pronašao dokaze da je univerzum nekakav hologram. Neovisno o njemu, radeći na području istraživanja mozga, stanfordski neurofiziolog Karl Pribram također je postao uvjeren u holografsku prirodu stvarnosti.

Pribrama je holografskom modelu privukla zagonetka načina i mjesta smještanja sjećanja u mozgu. Desetljećima su brojna istraživanja pokazala da su sjećanja vjerojatnije raspršena diljem mozga nego ograničena na neku specifičnu lokaciju.

U nizu značajnih eksperimenata obavljanih dvadesetih godina XX stoljeća (1920-tih), Karl Lashley je otkrio da bez obzira koji dio mozga štakora uklonio, nije bio u stanju obrisati njegovo sjećanje izvođenja kompleksnih zadataka koje je štakor naučio prije operacije. Jedini problem je bio u tome što nitko nije bio u stanju domisliti se koji bi mehanizam mogao objasniti ovu neobičnu - "cjelina u svakom dijelu" - prirodu pohrane sjećanja (pamćenja).

Tada se 1960-tih godina Pribram susreo s konceptom holografije i shvatio da je pronašao objašnjenje koje su tražili neurofiziolozi. Pribram vjeruje da sjećanja nisu kodirana u neuronima ili malim grupiranjima neurona, već u obrascima nervnim impulsa koji ispresijecaju cijeli mozak na isti način na koji obrasci interferencije laserskog svjetla ispresijecaju cijelo područje komada filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim riječima, Pribram vjeruje da mozak nije ništa drugo do: hologram.

Pribramova teorija također objašnjava kako ljudski mozak može pohraniti toliko puno sjećanja u tako malenom prostoru. Procijenjeno je da ljudski mozak ima sposobnost upamtiti, informatički rečeno: oko deset milijardi bitova informacija tijekom prosječnog životnog vijeka čovjeka, ili ugrubo to je količina informacija sadržanih u pet setova Enciklopedije Britannice.

S tim u vezi, otkriveno je da uz njihove druge mogućnosti, hologrami imaju zapanjujuću mogućnost pohrane informacija -- jednostavnim mijenjanjem kuta pod kojim se dva lasera usmjeravaju na komad fotografskog filma, moguće je snimiti brojne različite slike na istoj površini. Demonstrirano je da jedan kubični centimetar filma može sadržavati i do deset milijardi bitova informacija.

Pohrana sjećanja nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje bliža mogućnosti odgonetavanja u svjetlosti Pribramovog holografskog modela mozga. Druga je: kako je mozak u stanju prevesti lavinu frekvencija koje prima kroz čula (svjetlosne frekvencije, zvučne frekvencije, itd.) u konkretan svijet naših percepcija.

Kodiranje i dekodiranje frekvencija je upravo ono što hologram čini najbolje. Kao što hologram funkcionira kao neka vrsta leće, prevodilački urežaj sposoban "prevesti" očigledno beznačajnu mrlju frekvencija u koherentnu sliku, Pribram vjeruje da mozak također je neka vrsta leže i da koristi holografske principe da matematički prevede frekvencije koje prima kroz čula u unutarnji svijet naših percepcija.

Impresivna količina dokaza ukazuje na to da mozak koristi holografske principe za izvođenje moždanih funkcija. Pribramova teorija izgleda da dobija sve veću podršku među neurofiziolozima.

referenca:
Michael Talbot, Holografski svemir, TELEdisk, 2006