---

 

Nastavivši dalje, dolazimo do točke na kojoj počinjemo osjećati moć koju sadrže naši osjećaji; neobičnu kvalitetu intuicije i čar dodijeljenu seksu. Vrijednosti koje su nas vodile u prethodna dva stupnja, ovdje izgleda kao da imaju malo značenja, a opet, morat ćemo im se vraćati ponovo i ponovo.

Mogli bismo otkriti da smo nevoljni krenuti na ovaj dio putovanja. Kada se nađemo na polovici ovoga puta, možemo se početi osjećati alarmantno - kao da se njišemo između intelekta i osjećaja, kao neregulirano njihalo nekog ludog sata. Ovdje prvi put imamo mogućnost donijeti odluku hoćemo li nastaviti ili se vratiti, i može izgledati da je jedno jednako teško kao i drugo. Izbor moramo učiniti, počinjemo polako nazirati i postajati svjesni našeg cilja u daljini dok naslućujemo mogućnosti koje se otvaraju pred nama.

Netzach predstavlja afektivna (uzbuđujuća) stanja svijesti koja utječu na načine na koje djelujemo i reagiramo: potrebe, želje, nagone, osjećaje, raspoloženja. Teško je pričati o ovim stanjima, jasno utvrditi razliku između pojedinog: potrebe i želje, osjećaja i raspoloženja, jer bit tuge je biti tužan, bit uzbuđenja je osjećati uzbuđenje, bit želje je čežnja, žudnja, neodoljiv osjećaj želje, i biti previše precizan pri definiranju osjećaja suština je Hoda, ne Netzacha. Ove stvari su neprenosive komunikacijom. One mogu biti proizvedene u drugoj osobi, ali se ne mogu priopćiti, komunicirati. Priopćiti same osjećaje može se jedino pjesmom ili plesom, glazbom i glumom, ali na temelju apstrakcija to je gotovo sasvim nemoguće.

Metafizički gledano, potrebe, želje i osjećaji su manifestacija temeljne životne snage. Psihologija definira potrebu kao unutarnje stanje koje rezultira određenim usmjerenim ponašanjem (žeđ, glad, seks, podražaj, znatiželja, zaštita...). Ove potrebe su opće i posjeduju ih svi, ali ne pomažu mnogo u odgovoru na pitanje "zašto je moje ponašanje drugačije od ponašanja drugih" ili pak "do koje mjere ja sam mogu utjecati na svoje ponašanje". Pored urođenih potreba, postoje i stečene (naučene) i možemo ih nazvati "želje", jer ljudi obično svjesno "žele" nešto točno određeno (čokoladu, bolji auto, seksualni odnos s nekim, živjeti zauvijek, ići u kupovinu, leći, pobijediti u sportu...). Ne samo da su ove "želje" nešto što mnogi ljudi žele u današnje vrijeme, već ove "želje" se mogu, istovremeno i suprotne jedna drugoj, pojaviti u istoj osobi. Mnogo ljudi ima puno više želja nego što dan ima sati u kojima bi ih mogli postići i ostvariti, i - ako na kraju dana budu zadovoljni, to ima više veze sa slučajem, nego s namjerom. Karijere propadaju (skupa sa statusom i sigurnošću) zbog trenutka seksualnog zadovoljstva; želja za hranom ratuje s željom da se bude mršav, i da ne nabrajam dalje. Jednu aktivnost brzo zamjenjuje druga, dok osoba pokušava pomiriti sve svoje želje i nagone, ali na nesreću, nitko nije postavio uvijet da želje budu iznutra dosljedne (čvrste) i nadopunjujuće. Jedna jedina zraka energije (vitalnost), nasumično kruži po proizvoljnoj listi želja i potreba da bi proizvela zbrkanu složenost prosječne osobe. Svaka se želja može smatrati posebnim vidom svjesnosti. Jedan dan se čovjek prejede i uživa u tome!, drugi dan se zaklinje kako nikad više neće pojesti komad pizze. Kao da dva odvojena bića (a zapravo puno više njih - ja-ova) nastanjuju jedno tijelo, i svaki pravi planove neovisno od drugog, i samo magična prašina sjećanja održava iluziju da je svak od nas jedna osoba.

Kad bismo pogledali naše želje i djela mogli bismo bez problema zaključiti da se unutar nas gura cijela armija neovisnih bića, hrpa umjetnih elementala od kojih svaki zasebno postoji samo zato što mi ulažemo dovoljno naše energije u ostvarivanje svake naše pojedinačne želje. S tim kaosom u nama samima uspijevamo se nositi koristeći tradicionalan lijek: odnos s drugim ljudima. Koristimo unutarnje "otpuštače pritiska" (razne racionalizacije i opravdanja) kako bismo uvjerili sami sebe, ili druge ako je potrebno, da je nered u nama nastao ili zbog vanjskih okolnosti van naše kontrole ("nisam imao vremena"), greške drugih ljudi ("ti si me naljutio") ili zbog ideje neizbježnosti ("nisam imao izbora, nije bilo alternative"). Ako ni to ne pomogne, sagradit ćemo crkvu bogovima Krivnje i ponuditi male žrtve tuge i žaljenja (ili samosažaljenja). To je normalna svijest većine ljudi. To je jedna vrsta ludila. Želje jure preko scene naše svjesnosti, unutra, van, kao glumci u nekoj kazališnoj predstavi. Svaki dan nove želje izguruju stare kao odgovori na reklame ili pritiske, stare se želje natječu jedna s drugom u bitci bez pobjednika. Trebalo bi ipak naglasiti, da nisu želje i nagoni ti koji stvaraju ludilo. Ludilo nastaje zahvaljujući bizarnim unutarnjim procesima opravdavanja, racionaliziranja i krivnje te identificiranju našeg Ja s rezultatima svega toga. Mi jednostavno "pogrešne stvari" nazivamo - Ja.

Uz sve to, tu su i naši osjećaji i raspoloženja koji oblikuju konačnu manifestaciju naše unutarnje životne energije (energija se drugačije izražava kad smo sretni nego kad nismo). Osjećaji i raspoloženja ponekad su rezultat nekog određenog događaja, ponekad nisu: tjeskoba i depresija kao da plutaju oko nas i nekad jednostavno uletimo u njih, isto tako je i sa srećom. Postoje stotine riječi za različita raspoloženja, emocije i osjećaje, ali većina njih se odnosi na različit stupanj intenziteta iste stvari, ili istog osjećaja u različitom kontekstu, i broj iskrenih pojedinačnih dimenzija osjećaja manji je nego što mislimo. Depresija, jad, tuga, sreća, oduševljenje, radost (veselje), zanos, uzbuđenost leže na istoj osi, kao i gađenje, mržnja, odbojnost, naklonost i ljubav. Zanimljiva je vježba pokušati identificirati iskrene, kvalitativno različite osjećaje koji nastaju kao posljedica svakog od tih navedenih osjećaja. Većina ljudi može razlikovati samo vrlo mali broj tih osjećaja u vlastitom unutarnjem životu.