---

 

Vi vjerujete kako živite u svijetu, dok zapravo "svijet" živi u Vama.
Koliko je teško prihvatiti ovu izjavu?

Odnekuda moramo početi, odnekuda moramo krenuti, a otkud je bolje nego od "mjesta" na kojemu se upravo sada nalazimo i od "trenutka" u kojemu upravo sada postojimo.

Iskrena procjena vlastite sposobnosti da se "živi u trenutku" i bude svjestan svakog trenutka u životu, otkrit će nam da je to za svakog čovjeka sigurno jedna od najtežih stvari, ako ne i jedina najteža.
Moguće je proširiti kratke trenutke izuzetno budnog stanja ako smo spremni prihvatiti se dubokog ispitivanja nas samih i naše situacije kako bismo otkrili granice koje postoje u našem untuarnjem svijetu, u nama samima. Te granice spriječavaju dublju svjesnost o tome tko smo i kakvo je naše stanje.
Za početak, jednostavno pokušajmo pogledati stvari takvima kakve one zaista jesu.

Postavimo sebi jedno pitanje: Što je stvarno?

---

 

Pokušajte odgovoriti na to pitanje. Ili još bolje, nemojte.
Upravo tu gdje sada sjedite, i dišete, i gledate.
Kad kažemo da sjedite - tada mislimo na vaše tijelo - vaše tijelo je to koje sjedi. Možete li reći da sjedi vaš um? Možete li reći da diše vaš um? Vaše tijelo je ono koje diše. Um je onaj dio pomoću kojega razumijevate ili ne razumijevate ono što vaše oči vide pred sobom. Kad kažemo da sjedite, dišete ili gledate, "čini" li sve to vaše tijelo ili vaš um?

Od nečega moramo početi, započnimo s tijelom.

Osjetite svoje tijelo u potpunosti: osjetite senzacije tijela - težinu, toplinu, hladnoću, dodirivanje odjeće, vjetar u kosi..., ali ne razmišljajte o njima; osjetite okus u ustima, ali ne razmišljajte o njemu; udišite mirise, ali ih ne klasificirajte u lijepe, smrdljive... samo ih budite svjesni; slušajte zvukove oko sebe kao kad slušate glazbu koju volite - čujte zvuk vjetra, šuštanje lišća, glasove, lavež pasa, cvrkut ptica, zvuk automobila... što god čujete tu dok sada sjedite... Slušajte i budite svjesni svega toga; kad se uhvatite da ste u mislima odlutali ili si počeli tumačiti ili objašnjavati utiske - vratite se na početak: osjećajte svoje tijelo... Jednostavno budite prisutni i svjesni svega oko Vas. Otvorenih očiju ponavljajte isto (sjedeći kod kuće, u kafiću, bilo gdje). Gledajte oko sebe, uočite što više stvari oko sebe - drveće, kuće, travu, beton, ljude, paukove... Proširite pogled i ne zaustavljajte ga ni na čemu određenom, neka vam niti jedna pojedinost ne privlači pažnju, samo budite svjesni prostora oko vas i promatrajte njegovu širinu.
Šetajte čineći isto to.

Postanite svjesni svakog trenutka kada vaše misli "preuzmu kormilo" i vi odlutate u sanjarenje, maštanje, razmišljanje, planiranje, prosuđivanje - jer taj trenutak je jednostavno trenutak vašeg odlaska iz budnog stanja, iz stvarnosti u san. Svaki put kad zaustavite te misli i postanete svjesni "fizičkog" vanjskog svijeta oko sebe - budite se .

---

 

Zapitajte se sada što je stvarno? Tim pitanjem počinjete razvijati temeljnu vrlinu: razlučivanje / razlikovanje.
Svojim osjetilima (dodir, okus, miris, sluh, vid) sada ste postali svjesni fizičko-materijalnih senzacija koje vas okružuju. To je Malkuth. Fizička realnost, materijalni svijet, stvarnost o kojoj toliko pričamo, a koje je naša svijest najmanje svjesna i koju najmanje primjećujemo, jer smo uvijek zaokupljeni mislima, brigama, problemima, osjećajima, željama, namjerama...

Vi vjerujete kako živite u svijetu, dok zapravo "svijet" živi u Vama.

Prije nego što možemo nastaviti dalje, moramo naučiti razlikovati naše tijelo od našeg uma, rastjerati tu sjenku neznanja i nesvjesnosti. Ne izgubimo nikad iz vida da živimo i dišemo u svemu, kao što sve što zapažamo diše u nama; osjetiti sebe kako se nalazimo u svemu, kako se sve nalazi u Nama, u Jastvu.
Jer konačno, naše tijelo se sastoji od istih tvari od kojih se sastoji i sve oko nas. Tu informaciju posjedujemo odavno, ali da li smo toga zaista i svjesni? Svjesni u svakom trenutku svog postojanja, svakim svojim dahom? Ovdje dolazi do izražaja granica naših osjetila - ona nas samo mogu povezati sa svijetom oko nas.
Sve ostalo što nalazimo u predmetima, u svijetu, mi sami u njih stavljamo. Kakav je svijet neovisno o nama, to još uvijek ne znamo; osjetilnom zamjedbom pet prihvaćenih osjetila ne možemo nikako istinito spoznati svijet. To niti nije naš cilj u ovom trenutku.

Naš cilj je uočiti da tamo vani postoji nekakav svijet, svijet u kojem živimo (i u kojem se kreće naše tijelo). Njegovo postojanje zamjećujemo pomoću osjetila. Osjetilima zamjećujemo "pojave" i "stvari" (pojava za nas postoji u vremenu, stvar u prostoru). Razmišljanjem bismo mogli utvrditi da zapravo znamo samo vlastite osjete, predodžbe (slike stvari u vremenu i prostoru) i pojmove (ideje stvari izvan vremena i prostora), a "objektivni" svijet zamjećujemo projicirajući izvan nas pretpostavljene uzroke naših osjeta.
Stoga, svaki put kad se uhvatimo da razmišljamo ili objašnjavamo, mi zapravo uljuljkujemo sami sebe dublje u san.

Ali, to nije ništa neobično, to je najuobičajeniji i najobičniji proces koji nazivamo - svojim svakodnevnim životom. To je svijest s kojom ogromna većina čovječanstva živi veći dio svoga života i ona nije smještena u Malkhutu. Ako nije smještena u njemu, gdje je onda?