---

 

... nastavak:

U samom srcu ove kulture ne nalazimo paradigmu majke hraniteljice, već onu dalekog i dominirajućeg oca. U grčkom i latinskom, otaci o glava domaćinstva naziva se 'pater'. Od te riječi nastao je izraz 'patrijarhat', društvena organizacija u kojoj vlada isključivo 'pater' ili otac.

Ovo društveno uređenje bijaše odraz prevladavajuće mitologije same kulture. U sklopu svog sustava vjerovanja, ovi ljudi su obožavali Bogove - udaljene, daleke i izrazito ljutite. Ta muška božanstva živjela su na nebesima ili nedostupnim planinskim vrhuncima, i smatralo se da imaju apsolutnu vlast i zahtjeve za slijepom poslušnošću. Katkad su rukovali gromovima i munjama kao oružjem svog bijesa i kazne. Olujni vjetrovi i vatra također bijahu instrumenti njihove dominacije i vladavine.

Djelovanje ove Kozomologije utemeljeno je na strahu. Prirodni svijet nije shvaćen kao prijateljsko mjesto koje proizvodi obilje hrane i mogućnosti uživanja i zadovoljstva. Radije, svijet je opažan kao mjesto neprijateljstva, u kojemu oskudica hrane čini život neprekidnom borbom. Prirodi je trebalo udovoljavati, prilagođavati ju, kontrolirati ili vladati njome - kako bi se život mogao nastaviti.

Druga iznimno važna odlika njihove Kozmologije bila je da u njihovim očima, Prirodni Svijet nije bio rođen. Nije bio shvaćen kao dio živućeg tijela Božanstva. Radije, njihov svijet Stvoritelj je načinio, i ostao odvojen od svoje kreacije. Duh i Priroda bijahu podijeljeni, odvojeni i čak, neprijateljski jedno prema drugom.

Imajući u vidu ovakvu mitologiju, lako možemo uočiti koliko su kulturne vrijednosti koje su se razvile među ovim patrijarhalnim plemenima bile radikalno drukčije od onih ranijih kultura usredotočenih na Božicu.  

Povrh toga, važno je shvatiti da ovi ljudi nikada nisu razvili poljoprivredu. Izvorno, oni su bili plemena lovaca i skupljača, koja su razvila ogromna stada pripitomljene stoke. Pripitomili su i konje i koristili ih za transport.   

Također, bili su to nomadi koji su boravili u šatorima, stalno se krećući sa svojim stadima, stalno tražeći veće ili bolje pašnjake. Njihova društva su imala strogu klasnu strukturu. Na vrhu hijerarhije ili 'svetog poretka' bili su najjači muškarci, od kojih je jedan postao poglavar ili kralj. Najjači ratnik postao bi heroj, ideal društvene strukture, i obično je upravo on postajao poglavarem ili kraljem. Na taj način, dominacija i nasilje postali su izjednačeni s muškošću.

Nadalje, ova kultura je postavljala prioritet na tehnološki razvoj koji je mogao služiti njihovom rastućem naoružanju. Svoja oružja su smatrali svetim predmetima. Izrađivali su različite vrste toljaga, noževa i bojnih sjekira, i naposljetku izradili mač. Ali, njihovo najveće vojno postignuće, bez daljnjega je bilo stvaranje dvoprežnih bojnih kola, s kojima su bili apsolutno nepobjedivi.  

Ova patrijarhalna nomadska plemena postala su poznata pod raznim imenima: Kurgani, Indo-Europljani, Germani i Arijevci. Među njima, osobit su trag u našim pisanim povijesnim dokumentima ostavile grupe znane kao Hititi; Arhejci, Dori, Germani i Kelti.

Svi ti narodi pripadali su zajedničkoj rasi, antropolozima poznatoj kao - Alpska [uzvišena] rasa. Bili su svjetloputi, i puno krupniji od tamnoputih rasa kulture Božice. Također ih se klasificira prema specifičnim jezičnim grupama, koje sve pripadaju onoj koju danas nazivamo Indo-Europska jezična grupacija.  

Nije nam sasvim poznato što je bio inicijalni motiv ovih ljudi da napuste svoje tradicionalne krajeve. Možda neka prirodna katastrofa, dramatična promjena klime, možda pritisak drugih plemena koja su nadolazila u borbi za ograničene resurse. Ali, što štod bio razlog, u razdoblju od 5.000 do 2.800 pne, ovi su narodi počeli prodirati na Zapad. Nadolazili su u valovima, i iza sebe su ostavljali uništenje i pustošenje. Pljačkali su i palili neutvrđena naselja i gradove drevne Europe, i pobili ogroman postotak prvobitnik stanovnika. Arheološki, ovo je solidno dokumentirano, lokacija nakon lokacije pokazuje isti užasan dokaz, koji prati strmoglavo raspadanje izvorne kulture.

Došlo je do dramatičnog nestanka tradicionalne umjetnosti, kiparstva, arhitekture i lončarstva. Uočljiv je i pad veličine budućih naseobina.  

Snažan muški vladar je, postajući sve nadmoćniji, bio percipiran kao bogom-dan: postavio ga je sam Nebeski Bog. Dominacija, osvajanje i nasilje postale su najvrijednije odlike. Umjetnička djela započela su odražavati takve vrijednosti, oslikavajući osvajače kao heroje.  

Pogrebni ostaci tog vremena, ukazuju na radikalnu promjenu kulturnih vrijednosti u područjima na kojima su se naselili ti Indo-Europljani. Nalazi otkrivaju grobna mjesta u kojima je muški vladar sahranjen skupa s brojnim ženama i djecom, čak životinjama, svi žrtvovani u trenutku njegove smrti [sahrane].  

Oko 1.800 pne, horde ovih barbarskih plemena spustile su se na urbane centre Indske civilizacije u Indiji. Ironično, nazivali su sebe Arijevcima, što znači 'plemeniti, uzvišeni'. Ti 'uzvišeni' ljudi, tada su, metodički nastavili uništavati gradove i pobijati ljude koje su sami prozvali 'crno-kožim đavlima'. Arheolozi su otkrili u drevnom gradu Mohenjodaro, veliki broj kostura muškaraca, žena i djece: svi su imali posjekotine od mača i bojne sjekire.  

Ne iznenađuje otkriće da su svoje glavno Božanstvo Arijevci nazivali: Bog Indra, i na njega se odnosio izraz 'onaj koji ruši gradove'. Narod Indre uništio je gradove Božice, i trebalo je proći još tisuću godina da sagrade svoj vlastiti.  

Osvojenom narodu nametnuli su strogi sustav kasta. Svjetloputi arijevski svećenici i ratnici, bijahu sami gornja vladajuća kasta. Tamnoj rasi je pripao niži položaj. Miješani brakovi bili su strogo zabranjeni. Čak i u 4. stoljeću pne, u Bhagavad Giti nalazimo Arijevskog heroja Arjunu kako objašnjava opasnost propasti cijele društvene strukture do koje bi došlo kao posljedica mješovitih brakova. (Gita Pg.1:41-44)

Kulturne vrijednosti Arijevaca naposljetku ovjekovječene u tekstu brahmanskih zakona Manua, Manava Dharma-shastra.(1) Treba napomenuti da je Manu bio poznat kao veliki mudrac Arijevaca, i smatralo se da ga je nadahnuo Bog. Ustanovio je zakone hinduskog društva, i još i danas ga slave brojni sveci i mudraci Indije. Podijelit ću s vama neke od bisera Manuove verzije Zakona ili Dharme.   

IX.17 "Kada je Bog stvorio ženu, udijelio im je ljubav prema krevetu, statičnom mjestu i ukrasima, nečistu želju, gnjevnost, nečasnost, pakost i loše ponašanje."

IX.15 "Kroz svoju strast prema muškarcima, svoj temperament, svoju prirodnu nemilosrdnost, žene [supruge] postaju nevjerne i nelojalne prema svojim muževima, koliko god pažljivo se štiti u ovom svijetu."

II.24 "Žene su sposobne odvesti na krivi put u ovom svijetu ne samo budalu, već čak i mudrog muškarca, i učiniti ga robom žudnje i gnjeva."

V.28 "U djetinjstvu ženska [osoba] mora biti podložna svome ocu, u mladosti svome mužu, kada njen vladar (muž) umre, svojim sinovima; žena nikada ne smije biti neovisna."

VIII 416. "Žena (supruga), sin i rob, za ovo troje proglašeno je da nemaju nikakvu imovinu; bogatstvo koje oni zarade dobija onaj kome oni pripadaju."

V.154 "Čak i kada je lišen vrlina, ili kada traži zadovoljstvo drugdje, ili nema časnih odlika, žena muža treba stalno obožavati kao nekog Boga."

IX.30 "Ali za nelojalnost [izdaju, nevjeru] svome mužu, žena je osuđena među muškarcima, i u svom slijedećem životu rodit će se u utrobi šakala i mučena bolestima, kao kaznu za svoj grijeh."

VIII.371 "Ako žena, ponosna zbog veličine svoga roda ili svoje vlastite, obezvrijedi dužnost koju duguje svome vladaru (mužu), kralj će ju kazniti tako da ju požderu psi na javnom mjestu [da ju svi vide]."

Biram baš ove odlomke jer toliko dramatično prikazuju degeneraciju ženskih vrijednosti i otvoreno izvrnuće osjećaja za pravdu, da su tisućama godina služili kao sam temelj Civilizacije.

izvor: KamaKala Publications
prijevod: djnan