---

 

Jedino stvarno postojanje je u sjećanjima - mitovima, legendama, arhetipovima - ali to nije sjećanje kako ga mi danas shvaćamo: sjećanje prošlih događaja.
To je sjećanje svega - onoga što je bilo, onoga što jest i onoga što će biti.

Pišući o stanju uma - mentalnom svijetu - ranih rasa, J.B. Priestley - u knjizi Man and Time - kaže da ako namjeravamo pravilno razumjeti drevne ljude, nikada na njih ne smijemo projicirati naše vlastito stanje uma i racionalnu misao.

Studije su pokazale da su drevni ljudi doživljavali nešto što možemo nazvati ne-diferencirano stanje uma. Njihov osjećaj da su odvojene i neovisne osobe bio je puno manji nego što je uobičajeno iskustvo modernog života. Oni nisu odvajali svoj religiozni, društveni, ekonomski, umjetnički i seksualni život jedan od drugoga. To je očigledno čak i pri površnim promatranjima takvih društava, pa i kultura trećeg svijeta, gdje su religija i hranjenje i rad međusobno i u velikoj mjeri povezani.

Biti izgnan iz plemena bilo je jednako smrti za primitivnog pojedinca, toliko su duboko išle njegove identifikacije u psihološkim i praktičnim pitanjima i stvarima s ostatkom plemena. Za modernom čovjeka, pak, nije niti malo neobično da napusti svoje rodno mjesto, svoju porodicu ili zemlju. Ove jednostavne činjenice ilustriraju duboku razliku između modernog i drevnog stanja uma.

Prisjetimo li se našeg ranog djetinjstva, s nedostatkom svjesti o protjecanju vremena, punoćom i ispunjenošću svakog pojedinog dana, vječnosti tjedna ili mjeseca, veličanstvenog i nepropitkivanog; ako smo k tome i bez trauma - osjećaja povezanosti s obitelji, tada ćemo imati neku ideju o mentalnom svijetu starih rasa.

Prije razvoja promišljanja i propitkujućeg uma, ljudi nisu 'razmišljali' o stvarima kroz jasne ideje i definicije. Poput parabola u Bibliji ili Ezopovim basnama, koje govore toliko mnogo, ali to čine putem slika i odnosa, povezanosti jedne stvari ili osobe s drugom, drevna ljudska bića su razmišljala u slikama ili snovitim prikazivanjima.

Sve što je bilo, jeste i bit će, svoj utjecaj je na te drevne ljude [a što je uobičajeno i u nekim današnjim plemenskim kulturama] donosilo i ostavljalo putem vizija [uglavnom vizija šamana], a ne kroz misli o plemenskoj povijesti, sadašnjosti ili budućnosti. Jedan takav susret plemenskog vizionara s utjecajem nekog pretka, donosio je duboke osjećaje i uvide, postajući tako istinsko obrazovno iskustvo. Upravo na takav način se izražavaju snovi, i na takav način su drevni ljudi 'razmišljali' pri stvaranju nečega ili rješavanju nekog problema. To je stanje u kojemu slike snova, snovite slike i vizije djeluju i javljaju se u posve budnom stanju; najuobičajeniji način pristupanja tom stanju uma je kroz rituale i inicijacijske ceremonije.

Na ovaj način moglo se naučiti puno, osjetiti potpunu identifikacijsku pripadnost i povezanost s precima i plemenskom poviješću, i ostvariti osobni rast i razvoj.

Nije li krajnje vrijeme da suvremeni čovjek prestane bježati i skrivati se od svoje prošlosti, svojih 'prvih koraka' - jer postaje sve izvjesnije da su drevni ljudi bili puno više nego što se uobičajeno smatra.

Povijest je učiteljica života, a suvremeni je čovjek izostajući s tih satova svoga školovanja poduzimao brojne korake i činio djela koja su prvi kamen spoticanja i najveća i najstrašnija prepreka u potrazi za 'korijenima', a upravo ta djela su temelj današnje prevladavajuće kulture svijeta.